***

noćas smo si moje ruke i ja čestitale novu godinu
legle smo u snijeg ispred zgrade i ustima
dočekivale svjetla
najela sam se za sljedećih tristo dana
ostatak ću se prehranjivati
kad se ispod otopljenog
ponovo pokažu beton
i isprekidana linija za pretjecanje. hoćeš li me voditi
da je prekrijem
stenjanjem, kruhom?
posuditi mi svoje štapiće. dam ti
da dišeš
odčepljuješ duhove beskućnika
i vlažni madrac
iz kolodvorske hale, tijelo ti se stisnulo
tako da ga više stane
u misao na obezglavljeni
komad željeza za odlazak
u parafrazirani spaghetti western
hoćeš li mi pisati o noktima koje jedeš kao da su bomboni
komadićima tamnog laka što se lijepe
za zube, ljubičastom citatu umora
na jeziku, kada poližeš
tamo neku žudnjom oderanu kožu

Antonija Novaković (1979)

iz knjige: Antonija Novaković, Lako mi je biti lošija, SKUD Ivan Goran Kovačić, Zagreb, 2008.

Antonija Novaković (1979) rođena je i živi u Zagrebu. Studirala je na Pravnom fakultetu. Dobitnica je nagrade Goranovo proljeće za 2008. godinu.