Jedna vrsta moći ▪︎ Međunarodna selekcija filmova umetnika 2026.

23.11.2026-29.11.2026, 17:00 - 20:00

A Kind of Power  • Jedna vrsta moći
Artists’ Film International 2026 / Međunarodna selekcija filmova umetnika 2026.
– u okviru 32. Festivala autorskog filma

Dvorana Kulturnog centra Beograda, Kolarčeva 6
Ponedeljak, 23. novembar u 17 sati
Mila Turajlić, Nesvrstane Filmske novosti: Glasovi sa ruševina [Alžir], 2026., 20 min
Alessandra Ferrini, Sight Unseen (Neviđeni prizor), 2019., 18 min
Ira Goryainova, Regarding Faustine (U pogledu Faustine), 2024. ,14 min
Amaal Said, Open Country (Otvorena zemlja), 2025. 13 min
Thais Muniz, The Kite Ballet (Balet zmajeva), 2024., 11 min

▪ nakon projekcije sledi razgovor sa Tais Muniz, brazilsko-irskom umetnicom, autorkom filma Balet zmajeva (razgovor će biti na engleskom)

Filmska galerija, Dvorana Kulturnog centra Beograda
23. – 29. novembar, 2026.
Razia Akbari, Aqsa Arif, Kiyo Gutiérrez, Marte Hodne Haugen, Malik Irtiza, Ann Oren, Ongoing Project Video News 2018-2020 grupe umetnica i umetnika iz Litvanije –

Kratki filmovi vizelnih umetnica i rediteljki iz različitih delova sveta selektovanih za 19. izdanje programa Artists’ Film International biće predstavljeni na velikom platnu DKC-a i na izložbi u filmskoj galeriji. Dok se neki direktno suprotstavljaju savremenim sistemima koji oblikuju načine posmatranja i razumevanja, drugi ukazuju na alternativne načine sagledavanja sveta. Nakon projekcija filmova Mile Turajlić, Alesandre Ferini, Ire Gorjainove, Amal Said i Tais Munis, sledi razgovor sa brazilsko-irskom umetnicom i istraživačicom, Tais Muniz o filmu Balet zmajeva, o značaju igre u odraslom dobu, odnosu sa prirodom koji nije zasnovan na eksploataciji i mentalnom blagostanju kao strategiji zaštite od potpune brutalizacije koju nameće kapitalizam.

U ponedeljak 23. novembra u 17 sati program u Dvorani Kulturnog centra Beograda otvara novi kratki film Mile Turajlić Filmski žurnal Nesvrstanih: Glasovi iz ruševina (Alžirske seanse). Reč je o dugogodišnjem istraživanju koje i dalje traje, a tokom kojeg autorka organizuje radionice „nemih“ projekcija arhivskog materijala sa učesnicima u zemljama nesvrstanih kreirajući prostor za nova svedočenja, zajednička sećanja i afektivno nasleđe. U novom filmu reaktiviraju se zaboravljene slike i arhive pokreta za dekolonijalizaciju i oslobođenje Alžira. Film Neviđeni prizor Alesandre Ferini traga za politikama vidljivosti u italijanskoj kolonijalnoj prošlosti. Ona, poput Mile, koristi arhivske materijale, ali pre svega one koji su bili prikrivani i kojima se manipulisalo. O pitanju da li dokumentarno portretisanje ima u svojoj prirodi nešto dominantno i destruktivno, govori kratki film Ire Gorjainove U pogledu Faustine. Ovaj kratki esej bavi se odnosom između rediteljke i protagonistkinje, Faustine, naglašavajući koncepte delovanja i pojavnosti, prikazujući odnose moći koji su svojstveni filmskoj produkciji. O moći koji slike imaju na lično, porodično govori Amal Said u filmu Otvorena zemlja. Rediteljka i pesnikinja, Amal u filmu prati majku i ćerku poreklom iz Somalije, na njihovom hodočasničkom putu od Londona do Kenterberija. U audio dnevniku koje snimaju na svom putovanju, upoznajemo se sa njihovim sećanjima, osećanjem izmeštenosti, porodičnim vezama, pitanjima rase, nasionalnog identiteta i integracije. Poslednji u nizu filmova je Balet zmajeva brazilsko-irske umetnice Taiz Muniz u kojem su igra (puštanje zmajeva) i pregovaranje sa prirodom predstavljeni kao revolucionarni činovi otpora. U filmu autorka naglasak stavlja na aktivaciju zajednice na afro-brazilskoj teritoriji, puštajući glasove lokalnih aktivista iz Salvadora.

Ostalih sedam filmova iz selekcije Jedna vrsta moći deo su izložbe u filmskoj galeriji DKC-a. Filmovi Razije Akbari, Akse Arif, Kijo Gutjeres, Marte Hodne Haugen, Malike Irtise, An Oren i grupe umetnica i umetnika iz Litvanije govore o istrajnosti moći, etici posmatranja, ritualima kao prostorima otpora, uticaju digitalnog prostora na kreiranje i doživljaj pokretnih slika.

Artists’ Film International (AFI) funkcioniše već 19 godina kao decentralizovana kustoska platforma u kojoj partneri nominuju umetnicu ili umetnika iz lokalnog konteksta, a celokupnu selekciju dalje predstavljaju partnerske institucije kroz izložbe, festivale i projekcije na četiri kontinenta. Kulturni centar Beograda učestvuje u programu od 2012. godine.

Programski i prezentacioni partneri AFI’26 jesu: argos centar za audiovizuelne umetnosti, Brisel, Belgija; Centar za savremenu umetnost Avganistana u egzilu e.V., (CCAA in EXiLe), Frankfurt, Nemačka; Umetnička galerija Kroford, Kork, Irska; Kulturni centar Beograda, Beograd, Srbija; Forma, London, Velika Britanija; Galerija Focal Point, Sautend-on-Si, Velika Britanija; Galerija moderne i savremene umetnosti Bergama (GAMeC), Bergamo, Italija; Savremene izložbe Los Anđeles (LACE), Los Anđeles, SAD; Project 88, Mumbaj, Indija; Sapieha Palace, ogranak Centra za savremenu umetnost (CAC), Vilnjus, Litvanija; Tramway, Glazgov, Škotska; Tromsø Kunstforening, Trumsu, Norveška; Video-Forum iz Neuer Berliner Kunstverein (n.b.k), Berlin, Nemačka;
Koordinator projekta Artists’ Film International: Forma, London
Koordinatorka i kustoskinja programa AFI u Kulturnom centru Beograda: Zorana Đaković Minniti
Više o projektu i programu https://forma.org.uk/projects/artists-film-international-2026

 

više o autorkama/autorima i radovima:

Dvorana Kulturnog centra Beograda, 23.11. u 17 sati

Mila Turajlić, Nesvrstane Filmske novosti: Glasovi sa ruševina, [Alžirska sesija], 2026., 20′
Od 2016. godine, projekat *Nesvrstane filmske novosti* (Non-Aligned Newsreels) nastoji da ponovo osmisli „nesvrstani” arhiv, produžavajući gestove solidarnosti kroz koje su ti materijali i nastali. Počevši od 1954. godine, jugoslovenski predsednik Tito je, putujući brodom „Galeb”, prvi put napustio Evropu i uspostavio odnose sa liderima antikolonijalne borbe. U godinama koje su usledile jugoslovenski snimatelji su upućivani da prate oslobodilačke pokrete u Alžiru i Mozambiku, kao i da pokrenu proizvodnju filmskih novosti u novonezavisnim zemljama, poput Malija i Tanzanije. Radionice „nemih” projekcija – organizovane sa učesnicima u zemljama u kojima je materijal snimljen, kao i u zajednicama dijaspore – postale su prostori za svedočenje, afektivno nasleđe i zajedničko deljenje sećanja. Materijal koji je ovde predstavljen rezultat je radionica održanih u Alžiru (Alžir) 2025. godine.
Mila Turajlić je rođena u Beogradu (Jugoslavija). Nagrađivana je filmska autorka i vizuelna umetnica čiji se dokumentarni rad proteže kroz film, video-instalacije, kombinovane medije i performanse, pri čemu se oslanja na usmene istorije i filmske arhive kako bi se suočila sa narativima iz prošlosti koji nestaju.

Alesandra Ferini, Neviđen prizor (Alessandra Ferrini, Sight Unseen), 2019. 18’54“
Ljubaznošću umetnice. Selekcija Galerija moderne i savremene umetnosti Bergama GaMEC
Neviđen prizor istražuje prikrivanje i aproprijaciju sećanja i dokumentovanje o vođi otpora protiv italijanske okupacije u Libiji, Omar al-Muktara, koje je posebno eksploatisao Gadafijev režim. Film se fokusira na najkompletniju seriju fotografija Muktarovog hapšenja i pogubljenja, čije je objavljivanje u trenutku kada se desilo, bilo zakonski zabranjeno. U film su utkana i druga dokumenta i artefakti koji svedoče o pažljivo orkestriranoj politici vidljivosti i nevidljivosti koja oblikuje sećanje na kolonijalno nasilje u Italiji: Muktarove sporne naočare; film Lav u pustinji; isečci sa suđenja Muktaru; kao i Monumento al Carabiniere, memorijalni spomenik italijanskim oružanim snagama koji je 1933. podignut u Torinu.
Alesandra Ferini je umetnica, istraživačica i edukatorka koja je rođena u Italiji, a živi u Velikoj Britaniji. Bavi se istraživanjima nasleđa italijanskog kolonijalizma i fašizma u evro-mediteranskoj oblasti. Njena profesionalna praksa obuhvata pokretne slike, instalaciju i performans-predavanja, kao i pisanje, objavljivanje i edukaciju.

Ira Gorjainova, U pogledu Faustine (Ira Goryainova, Regarding Faustine), 2024. 14′
Ljubaznošću i u selekciji Centra za audiovizuelne umetnosti argos, Brisel.
Polazeći od premise da svako dokumentarno portretisanje ima u svojoj prirodi nešto dominantno i destruktivno, ovaj kratki esej bavi se portretom odnosa između rediteljke i njene protagonistkinje, Faustine. Čin gledanja postaje skoro opipljiv usled tehnologije, sujeverja i fantazmatskog vida, a film postaje prostor u kojem osoba iz stavrnog života postaje zatočenik.
Ira A. Gorjainova je filmska rediteljka, audiovizuelna umetnica i istraživačica koja živi i radi u Briselu. Njena glavna oblast interesovanja tiče se odnosa između tela, kamere, ekrana i posmatrača, što istražuje u esejističkim i montažnim filmovima, video instalacijama i performansima. Tematski je njen fokus na telu u ekstremnim uslovima – kao što su bolest, smrt i patnja – i kako se oni mogu čitati kao političke metafore dok i dalje prenose eksplicitna telesna, nenarativna značenja.

Amal Said, Otvorena zemlja (Amaal Said, Open Country), 2025., 13’10“
Ljubaznošću umetnice. Selekcija Forma, London i Galerija Focal Point, Sautend-on-Si, V.Britanija
Film Otvorena zemlja istražuje vidljivost, pripadnost i politiku kretanja unutar savremenog britanskog krajolika, dok prati majku i ćerku poreklom iz Somalije koje putuju iz Londona u Kentberi. Snimajući dnevnik na audio kaseti namenjen baki u Somaliji, film se odvija kroz konverzacije, opservacije i refleksije o istoriji migracija, pitanjima rase i nacionalnog identiteta, koje su integrisane u iskustvo protagonistkinja ali i u samu zemlju. Kaseta postaje istovremeno svedočanstvo i vezivna nit: način da se govorom premoste daljine, generacije i geografije. Kroz ovaj slojeviti čin obraćanja, Otvorena zemlja u prvi plan stavlja emocionalne i političke dimenzije života u dijaspori, dok istovremeno premošćuje tenziju između poznatog i otuđenosti, prisutnosti i čežnje.
Amal Said je multidisciplinarna umetnica i pesnikinja koja živi i radi u Londonu, a u svoje radove uključuje vizuelno pripovedanje i angažovanje u zajednici. Rođena je u Danskoj gde su se njeni roditelji doselili iz Somalije. Njene fotografije su objavljivane u Vogu, Gardijanu i Njujorkeru. Kao Likovna istraživačica umethičkog centra Hyphen, ona vrši odabir vizuala kojima se stavlja naglasak na muslimanske narative.

Tais Muniz, Balet zmajeva (Thais Muniz, The Kite Ballet), 2024. 11′ 51“
Ljubaznošću umetnice. Selekcija Umetnička galerija Kroford, Kork, Irska.
U Baletu zmajeva poetski i mitološki elementi prepliću se sa političkim temama. Dok gledamo nedeljni ritual ljudi koji puštaju zmajeve, čujemo glasove aktivista iz Salvadora u Brazilu i otvara se pitanje ugrođenosti afro-brazilskih zajednica. Igra i alternativni načini življenja u harmoniji sa prirodom predstavljeni su kao neophodni, revolucionarni činovi otpora.
Taís Muniz kroz različite medije propituje preklapanja i ukrštanja između nasleđenih, stečenih identiteta, sećanja i unutrašnje ljubavi kao metodologije radikalne zaštite. Njena umetnička praksa orjentisana je na zajednicu i odvija se kroz procese kolektivnog učenja. Muniz se zalaže za reimaginaciju stvarnosti kroz neprihvatanje, sanjarenje, i ličnu magiju, suprotstavljajući se kanonskim sistemima verovanja i reprezentacije. Završila je master studije na temu Saradnje u umetnosti i istraživanju na Univerzitetu IADT u Dablinu.

 ● ● ●

izložba u filmskoj galeriji DKC-a
21. – 29.11.2026.

Razia Akbari, Na ivici platna (On the Edge of Canvas), 2025. 14′ 23“
Ljubaznošću umetnice. Selekcija Centra za savremenu umetnost Avganistana u egzilu e.V. (CCAA in eXiLe)
U filmu Na ivici platna, telo žene kreće se zarobljeno unutar slojevitih kamenih zidova, u prostorima koji evociraju tišinu, izolaciju i skrivenu prošlost. Zgrada koja je stalno menjala namenu, od mesta proizvodnje hemijske ratne industrije, preko vojne baze do univerziteta i biblioteka svedoči o istrajnosti moći, koja menja oblik ali ne nestaje. Paralelno razvija se priča o igri „školice“ koja je uobičajena među devojčicama u Avganistanu. U toj igri, veština kojom devojčica vlada svojim telom i umom odražava njenu nadmoć nad kamenom i njegovom putanjom. Ona mora da se nauči ovoj kontroli kroz vežbu. Kamen je neprekidno udara u nogu, sve dok ne stekne veštinu preciznog upravljanja pokretima i uspe da usmeri kamen tamo gde mu je mesto, a toj igri nema kraja. Razia Akbari je mlada umetnica koja trenutno i nastavlja svoje studije na HfG u Ofenbahu. Studije slikarstva je završila na Univerzitetu u Kabulu. Njen rad odražava stalno preispitivanje odnosa moći, obrisanih istorija i uloge politike u oblikovanju ličnih, ali i kolektivnih iskustava.

Aksa Arif, Kapi kiše za Rani (Aqsa Arif, Raindrops For Rani), 2025. 17’34“
Ljubaznošću umetnice. Selekcija Tramway, Glazgov, Škotska.
Film se bazira na tragičnoj figuri Hir iz ljubavne priče iz Pandžaba. Arif junakinji daje novo obličje u liku Hire, raseljene majke koja živi sa ćerkom u jednom škotskom soliteru nakon što je poplava razorila njihov dom. Kroz ovu hibridnu fantaziju, Arif uspostavlja slojeviti narativ o majci i ćerki koje se različito i nejednako prilagođavaju nezainteresovanoj i neprijateljskoj sredini.
U središtu narativa nalazimo priču o tome kako je sama Arif stigla iz Pakistana u veliku Britaniju. Njena porodica se prvobitno smestila u opštinskim soliterima naselja Prospekthil Serkus u južnom delu Glazgova. Godinama kasnije, lokalne vlasti su ih ponovo preselile kako bi omogućile snimanje reklame za Sony Bravia LCD televizore iz 2006, poznate pod imenom Boja (Paint). U pitanju je bila ekstravagantna reklamna kampanja koja je zahtevala 1.500 eksplozija i 70.000 litara boje. Reklamu čiji je budžet bio 2 miliona funti, režirao je Džonatan Glejzer i ona je u to vreme postala ikonični spektakl. Sa druge strane, stanovnici naselja u kome se reklama snimala, a koje su mahom činili pripadnici radničke klase, izbeglice i azilanti, raseljeni su po drugim glazgovskim soliterima.
Kišne kapi za Rani bavi se oštrim kontrastom između globalnog spektakla i zanemarene realnosti jedne zajednice koja je tom prilikom i razorena.
Aksa Arif je škotsko-pakistanska umetnica i filmska autorka koja živi u Glazgovu. Godine 2022. učestvovala je na rezidencijalnom programu UAL-a Instituta za dekolonizovanje umetnosti, nakon čega je priredila prvu samostalnu izložbu, a dvadesetak radova je u kolekcijama širom Velike Britanije. Njen film Planina svetlosti (Mountain of Light) kupio je Glazgovski muzej i on je danas deo stalne postavke u Muzeju Riversajd.

Kijo Gutjeres, napantlera (Kiyo Gutiérrez, nepantlera), 2025., 13’14“
Ljubaznošću umetnice. Selekcija LACE, Los Anđeles, SAD.
Eksperimentalni video nepantlera dokumentuje seriju ritualnih performansa na različitim lokacijama na granicu između Meksika i Sjedinjenih Američkih Država, u Meksičkom zalivu, rekama Rio Bravo/Rio Grande, Kolorado, Hilu, Tihuana i Pacifiku. Film nastaje usled duboke zabrinutosti za zemlju i provociran nasiljem prema ljudima koje se svakodnevno događa na ovoj granici i pristupa ovom prostoru kao složenom, višeslojnom mestu na kojem se rađaju otpor i nove mogućnosti.
Kijo Gutjeres je multidisciplinarna meksička umetnica, koja je studirala istoriju, Njena umetnička praksa bazira se na istraživanju tema femicida, nestanka ljudi i ekološkog razaranja. Njeni ritualni performansi često integrišu arhivska istraživanja, skulpturu, tekstil, zvuk i učešće publike.

Malik Irtiza, Thokei, 2024., 4’46“
Ljubaznošću umetnice i u selekciji centra Project 88, Mumbaj, Indija.
Film prati lik iz dečijih priča Šokpasin (Shokpaseen) koji predstavlja mračno ne-biće, figuru sačinjenu od praznine. Od ptice pevačice, postaje strađno biće koje se pojavljuje na čudnim mestima, dok čujemo zvuke meteža, kašmirske uspavanke i pljeskanje dlanovima. Crpeći inspiraciju i snagu iz nadljudskog, pluralnog i zamaglenog vokabulara, umetnica u oniričkom i fantastičnom pronalazi prostor za iskazivanje solidarnosti sa okupiranim teritorijama i žrtvama nasilja.
Malik Irtiza (b. 1999) je umetnica i istraživačica koja živi i radi u Sringaru, Kašmir. Smešten na preseku umetničke spekulacije i istorijskog istraživanja, njen rad ima za cilj razvoj mogućnosti posmatranja vremena i praznina koje nastaju na spornim teritorijama. Dobitnica je Nagrade Adolfas Mekas (2024) kao i Nagrade za mlade umetnike (Emerging Artists Award, 2022) i dr.

An Oren, Zoološko društvo (Ann Oren, Zoologische Gesellschaft), 2021., 10′
Ljubaznošću umetnice. Selekcija i u Kolekciji Video-Forum, Neuer Berliner Kunstverein (n.b.k.)
U kratkom filmu prepliću se zvuci životinja iz zoološkog vrta i berlinskih parkova. Dok postepeno tka audio-vizuelne snimke životinja iz zoološkog vrta u finu mrežu koja se sastoji od akcija i reakcija, rad kulminira u kolektivnom životinjskom koncertu. Dovođenje različitih životinja u odnos uz pomoć audio-vizuelne montaže stvara fiktivne veze među njima: društvo životinja. Zoologische Gesellschaft (Zoološko društvo) tako predstavlja komentar na ljudske zajednice, koje su kreirale zoološke vrtove kao svoja ogledala.
An Oren (1979) je vizuelna umetnica i filmska rediteljka koja živi u Berlinu. Rastakanjem granica između biljnog, životinjskog i ljudskog, ona se pita šta danas znači biti čovekom, u ekosistemu koji je uronjen u digitalnu kulturu. Dok se poigrava temama kao što su fiktoseksualnost, animalnost i druge hibridne želje, ona uvek koristi visceralni jezik, dok naglašava fizički aspekt kako performera, tako i publike. An Oren je prvo studirala film, da bi zatim završila i master iz likovne umetnosti na fakultetu vizuelnih umetnosti (School of Visual Arts) u Njujorku.

Marte Hodne Haugen, Moderatorka sadržaja (Content Moderator), 2022. 8′
Učesnici u filmu: Frida Hallberg, Melker Appelquist, S.Jacobsen, Gyrd Guleng, Bruno Berlaver. Selekcija Tromsø Kunstforening, Norveška.
Moderatorka sadržaja jeste muzički spot koji se zasniva na iskustvu umetnice na poslu moderatorke sadržaja za jednu od najvećih platformi društvenih medija na svetu. Na osnovu pravila kompanije, moderatori odlučuju da li se kontroverzni sadržaji brišu ili ostaju na platformi. Ovaj posao je slabo plaćen i obično ga obavljaju oni koji nemaju previše prilika na tržištu rada. Muzički spot se bavi uticajem konzumacije ogromne količine stvarnog nasilja na mentalno zdravlje, kao i našim pravom na bezbednost na internetu i na radnom mestu. Svi koji su učestvovali u ovom spotu nekadašnje su kolege i koleginice Marte Hodne Haugen iz vremena kada je radila kao moderatorka.
Marte Hodne Haugen (1979, Stavanger, Norveška) odrasla je Finoju, a živi u Berlinu. Haugen je završila master na Nacionalnoj akademiji umetnosti u Oslu (KhiO). U poslednje vreme , učestvovala je na poetskom bijenalu POSVERSO, Buenos Ajres, i festivalu Videobardo International Videopoerty, Buenos Ajres.

Ieva Kotryna Ski, Akvilė Kabašinskaitė, Ignė Narbutaitė, Deniz Inceoglu, Lukas Brašiškis, Viltė Bražiūnaitė, Mark Prendergast, Cihangir Cakar, Ignė Smilingytė, Noriko Satoi, Milda Januševičiūtė
Video News, PROJEKAT U TOKU. VIDEO VESTI, 2018-2020. HD video serija od 17 video radova, različite dužine,
Ljubaznošću umetnika. Selekcija Sapieha Palace, ogranak Centra za savremenu umetnost (CAC), Vilnjus, Litvanija.
Različiti gradovi i mesta povezuju se putem video-razgovora između ljudi, koji se odvijaju posredstvom aplikacije za pametne telefone. U njemu se važni događaji prepliću sa svakodnevicom, životom na ulicama ili cvetanjem cveća. Ne postoji hijerarhija; sve je podjednako važno, a istovremeno i podjednako nevažno. Projekat povezuje ljude na različitim lokacijama kroz video-razgovor koji se neprestano razvija — bez komentara i reči. Video-zapisi su s vremena na vreme objedinjavani uz gotovo potpuno odsustvo montaže, čime je očuvan izvorni redosled kojim su razmenjivani putem aplikacije WhatsApp. Nastalo je ukupno 17 video-zapisa, koji su kasnije objavljeni na YouTube kanalu (@videonews.ongoingproject1933). Međutim, 17. video-zapis je sve do sada ostao neobjavljen. Razgovor se odvijao u periodu od 2018. do 2020. godine, mada se „Video News“ i dalje povremeno ponovo aktivira povodom posebnih prilika.

Video News #7, 2019., 4’38“

 

Loading...