SANDRA VITALJIĆ NEPLODNA TLA

06.08-27.08.2020, 12:00-20:00

SANDRA VITALJIĆ NEPLODNA TLA
6 – 27. 8. 2020.
Galerija Artget, Trg republike 5/I
Umetnički direktor Galerije Atgtet u 2020: Aleksandar Kostić

Neplodna tla Sandre Vitaljić su pejzaži, reistički prikaz prirode i terena, koji su predstavljeni u svojoj konkretnoj lepoti ili ružnoći. Kao kod holandskih starih majstora slikarstva, pejzaž progovara kroz svetlost koja je odlika podneblja. To je predstava prirode kao harmonije sveta gde, kada uključimo kontekst, ona iskazuje indiferentnost spram nedela ljudi. Ova mesta su lokacije zločina, u diskursu suprotnom od onog kojim Benjamin Atžeove urbane pejsaže smešta u istu kategoriju. Atžeove fotografije su potencijalne pozadine zločinačkih saspensa, dok su Neplodna tla doslovno i topografski egzaktno bukvalna poprišta ubistava i smaknuća. Mesta posrnuća i ljudskog pada dželata i surovih tragedija žrtava.

Iz uvodnog teksta Aleksandra Kostića

NEPLODNA TLA
2009–2012.
Pejzaži na fotografijama iz serije Neplodna tla obilježeni su traumom, povijesnim događajima i ljudskim iskustvom. Šume, polja ili rijeke, dio su narodnih bajki i mitova, no postali su dio političke retorike i davali legitimitet sustavima i ideologijama. Imena poput Jasenovca i Blajburga nadišla su svoju topo-grafsku referentnost, te sa svakim spominjanjem uključivala različite moguće interpretacije i kontekstualizacije. Zanimala su me mjesta koja je politička retorika obilato koristila u svojim huškačkim govorima tijekom 90-ih, mjesta institucionaliziranog sjećanja, kao i ona koja nikada neće biti obilježena nekom spomen pločom. Slično kao nakon II svjetskog rata, i nakon rata u bivšoj Jugoslaviji politike sjećanja označavale su ono čega se treba sjećati, a potiskivale ono što je bilo poželjno zaboraviti. Serijom fotografija Neplodna tla nastojim kreirati mjesto sjećanja unutar prostora fotografije, alternativni memento kojeg ne kreira ideologija, već potreba da se otvori prostor sjećanja i za žrtve koje nikada neće dobiti svoje mjesto u oficijelnoj kulturi pamćenja.

Sandra Vitaljić

Dotrščina
U šumi Dotrščina u sjeveroistočnom dijelu Zagreba nalazilo se, za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, najveće zagrebačko stratište. Smatra se da je na lokalitetu strijeljano oko 7.500 ljudi. Među njima su bili i hrvatski intelektualci i političari Ognjen Prica, Božidar Adžija i Zvonimir Rihtman, te novinar i publicist Otokar Keršovani, pogubljeni 9. 7. 1941, koje je ustaški režim ubio kao znak odmazde za partizanske aktivnosti. U Dotrščini je smaknut i hrvatski pjesnik August Cesarec, pogubljen 15. 7. 1941. U spomen području Dotrščina nalazi se više spomenika, od kojih su neki devastirani u 1990-ima.

Ključ Brdovečki
U proljeće 2009. u mjestu Ključ Brdovečki kod Zaprešića mještani su prilikom obrađivanja polja otkrili masovnu grobnicu. U grobnici su navodno pokopani pripadnici hrvatske domobranske vojske, civili, te vojnici „Plave divizije“ njemačkog Vermahta. Likvidirali su ih pripadnici partizanskih postrojbi u svibnju (maju) 1945. Nakon što su leševi zakopani zemljom, mještani su ih zalijevali vapnom zbog nesnosnog smrada koji se širio selom. O tim se događajima nije govorilo za vrijeme socijalizma, a i danas ih mnogi osporavaju. Usprkos najavama u medijima, iskopavanje i ekshumacija još nisu započeli, te se točan broj žrtava ne može ustanoviti. Prema neprovjerenim izvorima, grobnica možda skriva i nekoliko tisuća tijela.


Bučje

Na samom početku Domovinskog rata, srpski pobunjenici i snage Jugoslavenske narodne armije organizirale su, u Bučju kod Pakraca, koncentracijski logor. Zarobljenici su držani u zgradi Veterinarske ambulante. U posebnom prostoru bilo je zatočeno desetak žena.
Kroz logor, koji je djelovao od kolovoza (avgusta) do prosinca (decembra)1991, prošlo je više od 300 branitelja i civila. Zatvorenici su držani u neljudskim uvjetima, izgladnjivani, premlaćivani, ponižavani i tjerani na prisilni rad. Dvanaestoro ljudi je ubijeno, a sudbina 41 osobe još je uvijek nepoznata. Nakon rasformiranja logora zatočenici su prebačeni u zatvor Stara Gradiška, a potom, u siječnju (januarau)1992, razmijenjeni pod nadzorom Međunarodnog Crvenog križa.
Za zločine u logoru Bučje nitko još nije osuđen.

 

Medački džep
Dana 9. rujna (septembra) 1993, hrvatska vojska pokrenula je vojnu operaciju Medački džep. Operacija je imala za cilj smanjiti pritisak snaga Republike Srpske Krajine na Gospić iz područja Medačkog džepa, koji je obuhvaćao sela Divoselo, Čitluk i Počitelj. Iako su hrvatske snage postigle taktičku pobjedu i privremeno potisnule srpske snage s tog područja, operacija je obilježena kontroverzom zbog sukoba hrvatske vojske i snaga UN-a, te ratnih zločina počinjenih nad srpskim stanovništvom.
Nakon akcije u Medačkom džepu ubijeno je 36 srpskih civila, od kojih su većina bili stariji od 60 godina. Srpska imovina sistematski je pljačkana i uništavana, kako se izbjeglo srpsko stanovništvo ne bi vratilo. Godine 2000. pronađeno je još 11 leševa skrivenih u septičkoj jami u nekadašnjem srpskom dijelu Gospića. Iako se dio srpskog stanovništva do danas vratio u područje, Medački džep je i dalje većinom napušten.

Sljeme – Adolfovac
Sedmog prosinca (decembra) 1991. oko 23 sata, pet pripadnika pričuvnog sastava MUP-a iz tzv. eskadrona smrti Tomislava Merčepa ušlo je u stan srpske obitelji Zec u Poljaničkoj ulici, na zagrebačkoj Trešnjevci. Mihajla Zeca, koji je nakon što su mu naredili da pođe s njima pokušao pobjeći, ubili su na licu mjesta. Njegovu suprugu Mariju i 12-godišnju kćer Aleksandru, koje su svjedočile ubojstvu, odveli su kombijem do planinarskog doma „Adolfovac“ na Sljemenu. Ispred doma su iskopali jamu, do nje doveli Mariju i Aleksandru Zec i u njih ispalili više hitaca.
Ubojice – Igor Mikola, Nebojša Hodak, Siniša Rimac, Munib Suljić i Snježana Živanović  – priznali su krivnju pred istražnim sucem. Unatoč tome oslobođeni su zbog proceduralne pogreške tijekom istrage.
Hrvatska vlada odlučila je 2004. isplatiti jednokratnu novčanu pomoć preživjelim članovima obitelji Zec u iznosu od 1,5 milijun kuna. Njihov odvjetnik povukao je nakon toga tužbu protiv hrvatske države podignutu na Općinskom sudu u Zagrebu.
Adolfovac je 1993. spaljen. Nekad popularan planinarski dom, danas je samo ruševina za koju rijetki znaju.

Sandra Vitaljić je magistrirala fotografiju na Akademiji za film i TV (FAMU) u Pragu, a na istom fakultetu doktorirala je iz područja istorije i teorije fotografije. U svom umetničkom radu usmerena je na društvena pitanja i bavi se temama porodičnog nasilja, kolektivnog sećanja i konstrukcije nacionalnog identiteta. U teorijskom i kustoskom radu bavi se ratnom fotografijom i etikom fotografske reprezentacije.
Dobitnica je umetničke rezidencije CEC ArtsLink (Ansel Adams Center for Photography, San Francisko, 1997), Fulbrajtove stipeendije (Rochester Institute of Technology, Ročester, 2006–2007), te nagradne rezidencije CCN Award (Grac, 2013)  i  prve nagrade na takmičenju za hrvatsku savremenu umetnost T-HT@MSU (2014). Objavila je knjige Neplodna tla (Eikon studio, 2012), Rat slikama – suvremena ratna fotografija (Algoritam, 2013.) i Izbliza i osobno: rat u Hrvatskoj (Muzej ratne fotografije, 2018).
Izlagala je na mnogim izložbama među kojima su Natural Histories. Traces of the Political, u MUMOK, Beč, 2017; Vigilance, Struggle, Pride: Through Her Eyes, Zagreb–Maribor–Berlin, 2018, i Beloved na festivalu Chobi Mela VII u Daki. Kurirala je izložbe Lekcije iz ’91. (DZZ Maribor, Organ vida, Zagreb, 2016) i Izbliza i osobno: rat u Hrvatskoj (Muzej ratne fotografije, 2018).
Trenutno živi i radi u Stokholmu.

Izloženi radovi su vlasništvo Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci.

Loading...